Postavljam si tako, suviše pitanja koja me samo dovode do ludila a ne dozvoljavam sama sebi da vrijeme odgovori na njih. Zašto se konstantno vraćam tebi, tebi koji me toliko možeš povrijediti...kao da to činiš namjerno..kao da neznaš ništa drugo samnom nego me povrjediti. Zašto se onda uvijek vraćam tebi, kao pas koji je naučio put kući i ne zna ništa osim toga.
Znam da tamo gdje se vraćam nema ništa, ali svedjedno se vraćam. Je li to strah od novoga ili nepoznatoga? Ne znam.

Usrećiš me, ne kažem da ne, ali mi daješ te mrvice sreće toliko rijetko na kapaljku da...o bože...kao heroin drogerašu...toliko mi to treba. A daješ tako malo, nezamjetno koliko ja mogu primiti ali i koliko ja dajem. Vjerujem da bi netko Novi bio sposoban davati puno više. I nebi ga bilo strah dati cijeloga sebe. Ili možda ipak bi? Oh, moj Bože..koliko suviših pitanja.

Volim te i mrzim. Tek sada shvaćam onu: "Tanka je granica između ljubavi i mržnje", zaista je tako. Bolno je sve ovo..ali jedino što želim jest živjeti svoj život..s tobom ili bez tebe, živo mi se j**e. Samo želim mir. MIr i nekoga kome mogu pružiti tu svoju ogromnu količinu ljubavi, ali sada imam nju i ne trebam tebe. Već će te netko zamjeniti. Zamjeniti u smislu samo da me sakrije od noći u svome zagrljaju, da me ne pusti da utonem preduboko u san..da se ne izgubim u limbu...da ne zapnem u tom svijetu snova. Makar i dalje držim i vjerujem da trenutno živim svoju moru i svaki tren čekam trzaj da se probudim na drugoj razini.

Zapadnem u fazu u kojoj jednostavno odbijam sve vezano za tebe. Volim ti pružiti nježnost ali samo kada spavaš, kada me zapravo nećeš ni vidjeti ni čuti, (...)


Napisala sam cijeli post i ne znam kaj se dogodilo...nije se objavio :( Ugl..olakšala sam dušu a vi ste dobili samo ovo, nažalost.. možda do kraja dana napišem ponovo.

Ponedjeljkom uvijek odlučim napraviti nešto novo, nešto što nisam napravila u prošlom tjednu, ili nešto čega se nisam pridržavala...ne uspijem uvijek..tj.jako često već u petak shvatim da sam daleko od svoje "ponedjeljkašne" odluke. Nemam inspiracije i gužva je na poslu...do podne nam nije bilo struje pa je sada malo gužvasto...



Ugodan ponedjeljak! I ako donositi tjedne odluikice želim vam svima barem 70%-tni uspjeh!

Zašto i kako nakon svih tvojih riječi i postupaka, ja i dalje držim da će ti oko poletjeti negdje drugdje i da će ti srce zatreperiti kao onaj dan samnom. Ne znam zašto..ali tako teško vjerujem muškarcu a ti si baš to.
Znam da je normalno osjćati dozu ljubomore i nesigurnosti ali bi to s vremenom trebalo nestajati...znam da me voliš, vidim kako me gledaš, dodiruješ i čezneš zamnom iz dana u dan..ne, bez razloga se mučim. Moram odlučiti da se neću više brinuti, moj si i tvoja sam. Hvala Bogu, imamo puno i želimo još više - zajedno.

Žensko sam i sve osjećam puno jače od tebe i samo molim za malo razumjevanja za moju prepunu glavu i neki puta rastreseno srce.

Onaj kome ću uglavnom biti upućeni i posvećeni moji postovi uopće ne čita bologove i ne zna da pišem.

Jučerašnji dan je bio izuzetno dug i težak a mi smo ga još, kasno navečer, dodatno održavali na životu. Istina, s razlogom i uspjehom, barem prividnim ili privremenim.. Došao si, onako sretan što me vidiš, jedva čekajući da me stisneš uza se..a ja..ja sam isto tako željela tvoju blizinu..ali...ne znam...možda ni ne postoji "ali". Pravit ću se, zasada, da zaista ne postoji.
Donio si poklon, razveselio si me. Znaš i sam da imaš puno razloga donositi mi osmjeh na lice sitnicama, znam da znaš.

Taj zagrljaj, tako me nitko nije grlio, kao da me želiš spremiti u najdublji dio sebe, iza prsnog koša..toliko me snažno zagrliš..zapravo nevjerovatno. Očito je istina ono: "Što veći muškarac, to je dublja njegova ljubav".

Tvoj pogled, pun želje da budemo sretni, da budemo jedno, da budem samo tvoja i da se ne moraš bojiti hoće li ti me oteti neki tuđi pogled..koji će možda pružiti ono što sam znaš da ne pružaš a mogao bi.. Znam da se toga bojiš, i ne mogu reći da mi je krivo zbog toga, dapače. Možda shvatiš, da ako me ne držiš ti, uzet će me netko drugi, u tom trenutku spretniji ili bolje raspoloženiji.
Ne kažem da nisam tvoja..ali znaš i sam da nećeš biti negdje ako na drugoj adresi sve može biti barem za nijansu bolje, znaš to i sam.
Jedino što znam i u što sam sigurna je da ne mogu bez tvog osmjeha...bez tvog načina na koji mi se približiš, bez tvojih muških poljubaca..jednostavno ne mogu! Ne mogu te, evo cijeli dan izbaciti iz glave.

Ne mogu.

Prvi dan, ujedno i prvi post nakon puno godina. U opisu sam navela ukratko a ovdje ću ići u detalje Zapravo, odlučila sam pisati blog jer provodim preko osam sati na kompjuteru i imam viška misli s kojima nemam kamo nego negdje zapisati a ovako ću možda nekima kratiti sate. Idem u istraživanje vaših zanimljivih blogova pa se čitamo uskoro!